Pišem i kad ne pišem

Znanstvena novakinja na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu, koja je upravo ovih dana doktorirala književnost, dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman, smatra da je književnost, osobito poezija, nešto što se primarno živi, a tek onda piše. Književnost je počela živjeti još u svojim gimnazijskim danima kada su njene tekstove objavljivali u Čagiju, školskom listu čakovečke Gimnazije.
- Postoji lijepa rečenica Irene Vrkljan koja kaže: „Pišem i kad ne pišem.“ Ona puno govori. Primarno, književnost je u nama. U mom senzibiliziranju za pisanje uvelike je doprinio prof. Ivan Pranjić, koji je u doba mojih gimnazijskih dana vodio Čagi te me kroz rad novinarske grupe poticao i usmjeravao u pisanju, a značajna, svijetla točka bila je svakako i moja profesorica hrvatskog jezika Mirjana Vidović. Pod njihovim utjecajima zavoljela sam pisanu riječ, tako da je na kraju moga srednjoškolskog obrazovanja studij kroatistike i komparativne književnosti bio logičan  slijed i u tom trenutku jedini izbor koji je za mene dolazio u obzir. Danas mi je književnost teško razdvojiti na dio kojem sam profesionalno usmjerena, i na dio koji je isključivo rezultat intimnih i potpuno slobodnih osobnih nastojanja i potreba što se uobličuju u pisanju. Književnost primarno živim kroz znanstveni rad, nakon toga kroz nastavu te na koncu i na praktični način, upuštanjem u oblikovanje književnih iskaza, kazuje dr. sc. Andrijana Kos–Lajtman.

Jezično izražavanje čest problem
 
Budući da podučava buduće učiteljice i učitelje, zanimalo nas je koliko su studenti s kojima radi zainteresirani za književnost i koliko zapravo poznaju hrvatski jezik, koliko su spretni govornici, osobito studenti iz Međimurja.

- Zainteresiranost za književnost i jezik različita je i individualna. Studenti fakulteta na kojem radim hrvatski jezik poznaju različito, ali to nije karakteristika samo našeg fakulteta. Oni dolaze iz različitih sredina, škola, s različitim predznanjima i motivacijama za studiranje, pa je onda i interes različit, a takvi su i rezultati. Nedovoljna izvježbanost za govorenje i govorništvo ipak je očita, vidim to radeći seminarsku nastavu sa studentima. Retorički aspekt čest je problem. Razloge za to svakako je moguće tražiti u nedovoljnoj pripremljenosti za jezično izražavanje, osobito usmeno, tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Na tome bi svakako trebalo više raditi. Govorničke vještine osobito su bitne za učitelje. Mladi ljudi, međutim, nisu jedini, a vjerojatno ni primarni krivci za to. Razloga je zasigurno puno – od sustava našeg školstva, složenog ustroja nastavnog predmeta Hrvatski jezik, do općeg trenda u društvu gdje se jeziku i izražavanju pridaje premalo pozornosti. A to je, mislim, temelj svake komunikacije. Odgovornost za propuste u jezičnoj edukaciji nikako ne bi trebalo stavljati samo na leđa nastavnika hrvatskog jezika, već bi svi prosvjetni i kulturni djelatnici trebali brinuti i o jezičnoj komponenti. 

Poezija se primarno živi, a tek onda piše
 
Poezija je nešto što okupira doktoricu književnosti rodom iz Svete Marije, koja danas živi u Prelogu. Svoju prvu zbirku pjesama Jutarnji laureat objavila je lani u Biblioteci Insula.
- Javila sam se na natječaj koji je objavio Grad Čakovec, a moja je zbirka, uz još jednu proznu i jednu pjesničku, izabrana kao najbolja u konkurenciji. To je veliko priznanje, osobito što mi je ovo prva i zasada jedina zbirka pjesama. Ne pišem o jednoj jedinstvenoj temi. Zapravo su teme različite, pišem o malim i velikim stvarima isprepletenima u niz životnih situacija. Moje pjesme nastaju spontano, i u fazama. Nema pravila. U posljednja dva - tri mjeseca, primjerice, nisam napisala ništa, vjerojatno i uslijed toga što sam bila posvećena pripremi i obrani doktorske disertacije, znanstvenim radovima, nastavi i drugim stvarima. S druge strane,  ponekad se dogodi da u par dana nastane nekolicina novih pjesama. Ne opterećujem se pravilnošću u stvaranju, ističe Andrijana Kos–Lajtman, koja već priprema svoju drugu zbirku pjesama.

Kritike na prvu bile su izvanredne, a zbirka je opravdano hvaljena.
- Najznakovitije i najdraže su mi kritike koje dobivam putem spontanih reakcija onih koji su pročitali pjesme. Uvijek je zanimljivo, a osobito u pjesništvu, dobiti povratnu informacijuo tome kako čitatelji doživljavaju književne tekstove, bez obzira što je njihov doživljaj različit od autorskog u trenutku nastanka teksta. Pjesma je barem toliko vlasništvo čitatelja, koliko i pisca – ona je uvijek rezultat interakcije. Zanimljivo je slušati dojmove i reakcije koje vlastiti tekst pobuđuje u drugima, osobito kad one inicijalno nisu bile ni pomišljive - otkriva naša sugovornica.

 
Emotivnost bez misaonosti nema smisla

Kada stvara pjesme, Adrijana Kos–Lajtman nastoji spajati emotivnu i misaonu komponentu jer drži da, iako je emotivnost bitno obilježje pjesama, nije dobro kada se pjesma pretvori isključivo u izraz emocionalnosti. Smatra da je zapravo i dužnost autora da emotivnost usmjeri u određenu misaonost.
- Svaka pjesma mora imati misaonu točku koja će je odrediti, bez obzira kako je mi zvali – poanta, poruka, ili kako drugačije. Ona ne mora biti, a ponekad nije ni dobro, eksplicitno vidljiva, ali mora kodirati pjesnički iskaz, kazuje Andrijana Kos-Lajtman.

Poeziju ili imaš  u sebi ili ne. Ova mlada doktorica književnosti nosi je u sebi, za nju ima "ticalo".
- Jedna moja draga prijateljica voli koristiti simpatičan pojam „ticalo“ – ljudi ili imaju ili nemaju ticalo za nešto. Naravno, svaki prirodom dan osjećaj ili osobina, nužno zahtijevaju njegovanje i poticanje, a oni se odvijaju kroz rad. 
Uzore nema, iako voli neke od suvremenih hrvatskih pjesnika poput, primjerice, Anke Žagar, kao i niz drugih pjesnika koje danas već smatramo klasicima, na primjer,  Šimića, Pupačića, Vidu. Najnoviju hrvatsku književnost, generalno, smatra premalo inovativnom.
- Konstantno se govori o postmodernizmu koji već desetljećima egzistira pa više i nije nov ni inovativan. Sjećam se jedne profesorice na studiju komparativne književnosti koja je već 90-ih godina govorila da smo zakoračili u razdoblje post-postmodernizma. Čini mi se da se u našoj književnosti posljednjih godina, pa i desetljeća, previše slijede viđeni i prokušani modeli, s jedne strane učestalo eksploatirane teme i modeli koje je vrijeme pregazilo, a s druge strane, ustaljeni i viđeni „postmodernistički“ obrasci. Malo je tekstova kvalitetnih i tematski, i formalno, i jezično-stilski. Najveća je stvar znati temu s dimenzijom univerzalnosti dati u zanimljivoj formi i, uopće na zanimljiv i kvalitetan način, objašnjava.

Pisanje – pozitivna aktivnost
 
U Međimurju sve više ljudi piše i objavljuje svoje zbirke pjesama, pa čak i prozna djela. Zanimalo nas je kakvima joj se čine ta djela, tim više što poneki rukopisi dolaze i njoj u ruke, na ocjenu.
- Neki tekstovi zaista jesu dobri i kvalitetni, no ima i mnogo toga što ne iskače iz prosjeka, čak je i loše. Ima svega. Od međimurskih pjesnika valja  istaći Emiliju Kovač, rodom iz Donjeg Mihaljevca, autoricu nekolicine pjesničkih i proznih zbirki. Moram priznati da mi puno ljudi šalje na čitanje svoje tekstove, tražeći mišljenje. Tu zaista zna biti svega, ali generalno mislim da nitko nema pravo uskraćivati nekome potrebu za pisanjem. Dobro je da ljudi pišu – čak i kad se ne radi o književno vrijednim uradcima, riječ je o pozitivnoj aktivnosti koja usmjerava energiju i sili na promišljanje – zaključuje dr. sc. Kos–Lajtman.